Udomiteljstvo u Republici Hrvatskoj

Udomiteljstvo je oblik skrbi izvan vlastite obitelji kojim se djetetu ili odrasloj osobi osigurava smještaj i skrb u udomiteljskoj obitelji, a ono prema potrebama korisnika može biti tradicionalno, specijalizirano, hitno te povremeno udomiteljstvo. Pod tradicionalnim udomiteljstvom podrazumijevamo udomiteljstvo kojim se pružaju usluge skrbi djetetu i mlađoj punoljetnoj osobi bez odgovarajuće roditeljske skrbi, odrasloj osobi za zadovoljavanje svakodnevnih životnih potreba, te maloljetnim trudnicama, trudnicama s jednim ili više djece, kao i maloljetnim majkama. Specijalizirano udomiteljstvo korisniku pruža specijalizirane usluge skrbi, zadovoljavanje njegovih osnovnih i dodatnih životnih potreba. Korisnici specijaliziranog udomiteljstva su: djeca i mladi s problemima u ponašanju, zanemarena i zlostavljana djeca s višestrukim teškoćama u razvoju, HIV pozitivna djeca te odrasli korisnici za koje je procijenjeno da je smještaj u udomiteljsku obitelj u njihovom najboljem interesu. Hitno udomiteljstvo je ono u kojemu se korisniku radi njegove sigurnosti, zaštite  ili drugih životnih interesa mora zbog neke krizne situacije hitno osigurati privremeni smještaj u udomiteljsku obitelj, a ono može trajati najdulje mjesec dana. Povremeno udomiteljstvo djeci i odraslim osobama pruža usluge skrbi na privremenom smještaju tijekom pripreme za stalni smještaj, prilagodbe na obiteljski život ili pripreme za samostalni život. Ovisno o tome postoji li srodstvo između udomitelja i korisnika, udomiteljstvo se može podijeliti na srodničko te nesrodničko udomiteljstvo.

Udomiteljstvo kao oblik izvaninstitucionalne skrbi za djecu i odrasle u  Republici Hrvatskoj ima dugu tradiciju (Kletečki, Radović i Kregar Orešković, 2005.), no prvi Zakon o udomiteljstvu donesen je 2007. godine. 21. stoljeće donijelo je mnogobrojne promjene na području razvoja socijalne skrbi, a naglasak na promociji i širenju izvaninstitucionalnih oblika skrbi za djecu i odraslih osoba jedna je od značajnih smjernica razvoja sustava socijalne skrbi, kako u svijetu, tako i u  Republici Hrvatskoj.

Prema istraživanju Sabolić i Vejmelka (2015.) najviše je djece i odraslih u udomiteljskim obiteljima smješteno u Zagrebu (684),Osječko-baranjskoj županiji (534) te u Zagrebačkoj županiji (530), dok ih je najmanje smješteno u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (22), Šibensko-kninskoj županiji (41) i Ličko-senjskoj županiji (63).

Prema Unicefovoj publikaciji ‘Udomiteljstvo djece u Hrvatskoj’ (Ivković i Žižak, 2010.) stručnjaci iz Karlovačke županije navode kako se u njihovoj županiji u novije vrijeme bilježi porast broja mlađih udomiteljskih obitelji. U Brodsko-posavskoj županiji, konkretno na području Nove Gradiške, razvijaju se novi oblici udomiteljstva (specijaliziranog udomiteljstva i udomljavanja beba). U Varaždinskoj, Virovitičko- podravskoj i Zagrebačkoj županiji veći broj udomiteljskih obitelji pripisuje se dugogodišnjoj senzibilizaciji javnosti i vrlo dobrom suradnjom između udomiteljskih obitelji i ključnih institucija poput vrtića, škola i zdravstvenih ustanova. U navedenim županijama udomiteljstvo kao oblik skrbi postoji već dugi niz godina. Veliku udrugu u promociji udomiteljstva, kao i senzibilizaciji javnosti, imaju udruge udomitelja. Same udruge pridonose i stalnom rastu kvalitete skrbi u udomiteljskim obiteljima.

Stručnjaci Dubrovačko-neretvanske i Šibensko-kninske županije naglašavaju kako u njihovim županijama ne postoji izraženija potreba za smještanjem djece u udomiteljske obitelji te na taj način pokušavaju objasniti nerazvijenost udomiteljstva. U Istarskoj, Krapinsko-zagorskoj, Požeško-slavonskoj, Primorsko-goransko županiji stručnjaci su istaknuli manjak interesa stanovništva za udomiteljsku ulogu.

Nadalje, prema Unicefovoj publikaciji ‘Udomiteljstvo djece u Hrvatskoj’ (Ivković i Žižak, 2010.) udomiteljstvom se bave najčešće žene u dobi od 51-52 godine srednjoškolskog obrazovanja. S udomiteljstvom se najčešće započinje u 42. godini života, a najčešći motiv je želja da se nekome pomogne. Velika većina udomitelja u Republici Hrvatskoj živi u vlastitim obiteljskim kućama gdje više od pola udomljene djece ima svoju vlastitu sobu. Udomitelji se susreću s različitim izazovima, ali unatoč tome navode kako su, većinom, zadovoljni suradnjom s nadležnim Centrima za socijalnu skrb. Ono gdje udomitelji vide prostor za poboljšanje je u većoj zainteresiranosti centra za udomljeno dijete, kontinuiranom praćenju djeteta i boljoj dostupnosti djelatnika centara za socijalnu skrb udomiteljima. Stručnjaci su djelomično zadovoljni stupnjem i kvalitetom udomiteljstva za djecu u Hrvatskoj. Nezadovoljstvo stručnjaka najčešće je povezano s nedostatkom udomiteljskih obitelji za specifične skupine djece, nedovoljnim interesom za udomiteljstvo te brojem udomitelja u pojedinim županijama. Stručnjaci također navode kako su zadovoljni porastom broja i kvalitete skrbi u udomiteljskim obiteljima, suradnjom s udomiteljima  te tradiciju i kontinuitet u pojedinim županijama. Prema istraživanju Sabolić i Vejmelka (2015.) provedenom s udomiteljima, socijalnim radnicima i psiholozima, stručnjaci i udomitelji su generalno zadovoljni samim procesom udomljavanja, no ističu nekoliko mogućnosti za unaprjeđenje udomiteljstva poput povećanja dostupnosti informacija o udomiteljstvu, promjenu zakonodavnih okvira, profesionalizaciju udomiteljstva te su kao važan problem istaknuli manjak stručnjaka koji rade na poslovima udomiteljstva. Što se tiče supervizije za udomitelje kao sredstvu pomoći i podrške u obavljanju udomiteljstva neki udomitelji navode kako preferiraju individualni rad, dok drugi udomitelji vide potrebu za supervizijama. Udomitelji također navode kako su najzadovoljniji pomoći i podrškom pruženoj od strane svojih neformalnih socijalnih mreža tj. drugih udomitelja te susjeda i svoje obitelji.

Kako navode Sabolić i Vejmelka (2015.) neke od mogućnosti unapređenja i promicanja udomiteljstva vidljive su u povećanju informacija o udomiteljstvu, umrežavanju centara za socijalnu skrb, izradi registra udomitelja, profesionalizaciji udomiteljstva, zapošljavanju većeg broja stručnjaka te promjeni cjelokupnog zakonodavnog okvira kojim je uređeno udomiteljstvo. Osim toga, smjernice za unapređenje udomiteljstva uključuju i više edukacija za udomitelje, stvaranje sustavne i kontinuirane podrške udomiteljskim obiteljima te  podizanje kvalitete udomljavanja u pripremnoj fazi i tijekom smještaja udomljene djece. Laklija (2011.) navodi kako bi se stvaranjem baze udomitelja na nacionalnoj razini te boljim umrežavanjem centara za socijalnu skrb omogućilo bolje praćenje i znanje o resursima kojima lokalna zajednica raspolaže, a samim time i preveniralo smještanje djece izvan njihovih lokalnih zajednica u neke udaljenije krajeve, što bi utjecalo na poboljšanje kvalitete udomiteljstva.