Autorica teksta Gordana Štrbo, udomiteljica
Potaknuta nedavnim događajem o sudbini malene Nikol želim se osvrnuti na te male anđele. Ovih dana svi smo nekako više uključeni u tu priču, no pita li se itko što djeca žele, što proživljavaju. O njima pišu, govore i odlučuju „veliki“.
Promatrala sam dječicu koja nam dolaze. Svako dijete jedan novi život, jedna nova neispisana knjiga, jedna nova sudbina. Neki dođu noseći uza se samo životne ožiljke zalivene suzama, jedni šutnju i otpor, jedni samo tišinu….
Prvu noć kad je jedan maleni došao bila sam uz njega cijelu noć. Nije htio zaspati dok sam bila uz njega. Bila sam mu samo neki čudan stranac. Usnuo je tek kad je bio siguran da sam napustila sobu, ne znajući da sam ipak tu uz njega. Kad su se malene vjeđe spustile i maleni otplovio u svijet snova sjela sam uz rub kreveta. Savijeno tijelo i ručice sklopljene (mislim da se molio) napunile su mi oči suzama. Pitala sam se da li zna zašto je ovdje?
Da li zna tko sam mu?
Kako se on sad osjeća?
Ne možete dobiti odgovore na ta pitanja, bar ne još dugo vremena. Tužno je kad vidite da djetešce nosi u ruci samo loptu, ili dudu, ili malu bijelu krunicu koju mu je u rodilištu metnula mama ili netko od sestara. Kad maleno biće dođe (ono tek rođeno) sretno je jer od Vas treba ljubav, toplinu, hranu i osmijeh. I zaista to je sve što od Vas treba u tim prvim mjesecima. Ne pita Vas ništa, ali…..
Znate li kako je kad dođe dijete koje traži odgovore? Zašto je tu, tko ste mu, koliko će još biti tu???? I tad je potrebno onaj zadnji atom snage i ruke sklopljene u molitvu. Tad je potrebno sve ono što nema u knjigama i što Vas nikad nitko nije učio. Nema tečaja, škole niti fakulteta. Nema ničeg gdje možete pročitati i naći rješenje…..mislite da nema, ali …. Ima ga !!!!!! Odgovor je u svakom tom djetetu jer njihova srca žele biti voljena, žele biti prihvaćeni iako su možda činili razne nepodopštine vjerujući da će se tako brzo vratiti svojim roditeljima.
Nemojte smetnuti s uma da ta djeca osjećaju i strah i odbačenost i često se pitaju što je bilo loše s njima pa su morali otići od roditelja. Ta djeca traže krivca u sebi. Zamislite koji ogromni teret je na tako malim plećima. Neki nisu pravo ni svijet ugledali, a već moraju tražiti dom. Mi odrasli smo ti koji odlučujemo o sudbini djeteta, a sve u svrhu njihova dobra. Pa Vas sve pitam: Imate li mjesta u srcu???? Imate li ljubavi za njih? Želite li biti samo nijemi čitatelj tužnih priča ili želite od tih priča nešto i naučiti, pa nešto dobro u životu učiniti za njih, ali i za sebe.
Nemojte tražiti izgovore. Gledam moju Slavoniju, kuće prazne, pustoš. Koliko domova, kreveta, ormara napuštenih. Koliko srca slomljenih i koliko majki sa suzama ispraćaju i danas svoju djecu u svijet. Tebi majko koja plačeš za svojom djecom poručujem – pusti odrasle da žive i traže bolje sutra, ali pogledaj da ima onih malenih kojima je potrebno ovo danas. Danas ih ima nebrojeno koji trebaju i tebe i topli dom. Hoćeš li plakati ili voljeti i davati ono najbolje od sebe???
Kada bi znali da danas jedno dijete čeka na Vas, kada bi znali da okice traže sigurnost, a srce ljubav i utjehu, da li biste nastavili ovo čitati ili bi pak nešto učinili???? VRIJEME JE!!!!
ŽIVOT JE PROSTRANSTVO KOJE PUNIMO ONIM ŠTO IMAMO, A TO JE LJUBAV. S NJOM DOLAZE SVI BLAGOSLOVI. Pružimo ruku, otvorimo, oči, napunimo srce i zajedno vodimo djecu u bolje i sigurnije sutra. Zagledan u zvijezde ili zagledan u novo jutro?!!!